IZLOŽBA IVANE OŽETSKI U CRTI

Vrsta programa: 
Termin: 
Ponedjeljak, 19. studenoga 2018. - 19:00 to Subota, 01. prosinca 2018. - 12:00

"Mali akvareli" Ivane Ožetski

Emancipacija sjene

Sjena nam se čitav život sapliće pod nogama, a da se nikada o nju ne spotaknemo. Sjena odlazi na mjesto koje tijelo ne poznaje kada ono posustane (kao na slici J.Fatur Goodbye/Portret Ratka Petrića/). Sjena pada mrtva kada njezin vlasnik ima sreće u ruskom ruletu (u filmu Ruski umjetnički eksperiment/istoimena knjiga CamileGray/ Borisa Miljkovića i Branimira Dimitrijevića iz 1982.). Sjena je nastanjena iza kapuljače Frangešovog spomenika obitelji Leitner na varaždinskom groblju i rastapa život u svoj obris. Ona trči za nama i s nama, veselo za života i odvaja se u smrti.
Sjena je intriga, ona je druga strana spoznaje, upitnik, slutnja i dio nas.
Odvajanje je moguće i za života, a taj čin se događa kada je počinjemo gledati kao zaseban fenomen, kada joj dajemo ime i gledamo kao osobu, svjesno odvajamo od sebe, dok je ona suštinski i dalje rezultat zapriječenosti svjetla našim ili nekim tijelom, ali i pojava s još mnogo drugih značenja.

Ivana se saplela, ne samo o svoju sjenu, nego je u prostor svoje percepcije pustila cijeli jedan svijet insceniranih, primijećenih, uhvaćenih i prisvojenih ili vlastitih sjena.
Plesači su postali sjene, mali ringišpili vrte se u krugu od poja-vljivanja do nestajanja, figurice i lutke koje prevoze u toj kružnoj vožnji uvijek različitoj, oživjeli su i pronađeni nekoliko metara dalje od objekata – na zidu. Herby i Dorothy su tragajući za plodovima duha (umjetničkim djelima koja otkupljuju) u prikazu lišeni svake tjelesnosti, a na zidovima dvorca prodefilirala je projekcija dječačkih sjena s imelom.
Bacaju li oblaci sjenu na drugu stranu neba ili Mjeseca kada ih obasjaju noći gradova?
Je li dan siv i sumoran jer su sjene zaspale ili jer ih sunce nije probudilo?
Sjene, ti prozori na međi svjetova, postavljaju i odgovaraju na mnoga pitanja, ali prije svega čine svijet bogatijim nijansirajući njegovu plošnost tonovima različitih dimenzija.
Odvajajući ih od njihove tvorbene supstance – tijela, čijih formi su odraz i osamostaljujući ih, Ivana stvara brojne teatarske družine sjena koje i za nju i za nas izvode eksperimentalne, romantične i nostalgično-sentimentalne predstave; one sa složeno argumentiranom osobnom filozofskom porukom i poukom i one što nastaju i u čas nestaju u bljesku vlastite intuitivne impresije.
Slutnjom se scene raspoznaju kao interpretacija naših vlastitih života ili sjećanja, ali nikada do kraja ne otkrivaju i ne otjelovljuju.
Fluidni postoje istovremeno u više stvarnosti i svjetova koje kreiraju zavjese akvarelnih tonova  i spajaju linearno vrijeme u titravu točku istovremenog svepostojanja.
Sjene i tehnika akvarela dišu istim ritmom, uz onaj pomak koji scenu čini vidljivom, ali i meko propušta naše misli da tonu kroz nju, natapaju se, uzimaju od nje i daju joj nešto od našeg svijeta i naših života.
Ivanini akvareli su kao stara crno bijela fotografija s likovima o kojima ne znamo puno, za koje ne znamo ni je li još uvijek žive, a ipak žive, jer komuniciraju s nama svojim upornim pogledima i sugestivnim gestama, međusobnim položajem tijela – zapravo cijelom scenom koja poziva na pridavanje i očitavanje značenja neovisno o namjeri.

Mi smo tu da zamišljamo boje njihove odjeće, očitavamo misli i riječi nečemu ili nečega što je zamrznuto u muku. To su sjene tijela prekrivenih poluprozirnim velom koji negira svako čvrsto i oštro određenje i usprkos nastojanju autorice da im dodijeli jasne uloge i tekst koji će pred nama izricati, oni svojim ustrojstvenim karakterom i prirodom kreiraju paralelne scene, cijeli teatar i svijet koji se isprepleće s našim.
Sve to pomalo podsjeća i na tekst Uspenskog o Lao Tseu: Tao je veliki kvadrat bez kutova, veliki zvuk koji se ne može čuti, velika slika koja nema forme, a koji je vjerojatno posredovao u nastajanju Maljevičevog Crnog kvadrata.
Kod Ivane to su tijela koja to zapravo nisu, forma koja postoji privremeno kao gruda snijega u ruci, scena koja se gubi u providnom zastoru, svijetlo koje se gasi u tami rasvijetljenoj bjelinom papira, riječi koje se gube u tišini, šaptaj koji se guši u vrisku.

Na kraju nam svima ostaje rastvoriti ili rastrgati taj zastor, otvoriti pogled, napraviti korak, dosegnuti ili se nastaniti u nekom novom, višedimenzionalnom svijetu čija uvodna scena nam je uprizorena ovim Ivaninim akvarelima.

Zakoračimo ovom izložbom zajedno u njega.

Predgovor napisao Alen Novoselec


Životopis / IVANA OŽETSKI

1998. diplomirala na Akademiji likovnih umjetnost u Zagrebu, nastavnički odjel, smjer slikarstvo u klasi prof. Eugena Kokota. 2016. dovršava postdiplomski studij slikarstva, na Akademiji za likovnu umetnost in oblikovanje u Ljubljani, s magistarskom temom Sjena i njezina boja (mentori: doc. mag. Ksenija Čerče, prof. dr. Jure Mikuž).
Nakon diplome na ALU Zagreb nekoliko godina radila kao nastavnik likovne kulture. 2001-2010. kao vanjski suradnik HTV-a i drugih produkcij-skih kuća radila kao scenograf i ilustrator. Članica Hrvatskog društva likovnih umjetnika i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. Sudjelovala u izradi nekoliko dokumentarnih i igrano dokumentarih filmova, serija i TV emisija.
Kao samostalni umjetnik sudjelovala u brojnim samostalnim, skupnim izložbama i projektima.
Kontakt: ivana.ozetski@gmail.com

"Ako je tama odsustvo svjetlosti, sjena, ta nestašna pratiteljica svjetlosnih promjena, svojom pojavnošću od davnina potiče na razmišljanje o bogatom međuprostoru između svjetlosti i tame, stvarnog i zamišljenog, materijalnog i duhovnog.

Neki su akvareli nastali spontano, nakon promatranja sjene dječaka koji se ispred zida igra sa imelom, dok su drugi rezultat namjerno kreiranih situacija, takozvane inscenacije prizora. Istovremena jednostavnost u pojavnosti sjene i bogatstvo moguće priče potaknule su me da ih zabilježim..." (kaže autorica)

Vaša Crta

Program je podržan od Gradskog ureda za kulturu i dio je programa javnih potreba u kulturi Grada Zagreba za 2018. godinu.