"Ne diži ruku na mene, ovo je moja kuća"
U nemogućnosti održavanja dramskih radionica uživo, odlučili smo udaljenost i komunikaciju preko društvenih mreža prihvatiti kao izazov, a ne kao prisilu. Uostalom, kazalište i služi tome da nas vodi u moguće i nemoguće svjetove, vrijeme i prostore, pa zašto ne bismo ovaj naš nemogući svijet učinili malo pristupačnijim? Jednako tako, svakodnevno svjedočimo nizu drama koje se odvijaju na Internetu i društvenim mrežama te smo se istim sredstvima odlučili poslužiti kako bismo jednu zajednički - napisali.
Zajedničko stvaranje teksta poznato je kao metoda stotinama godina, njome su se koristili i velikani kao što su Shakespeare i Brecht, a dodatni ‘začin’ u ovoj radionici je da tehnologiju približava pripadnicima starijih generacija, nudeći istovremeno kazališnu igru i ovim vremenima nužno potreban kontakt.
Radionica je planirana kao WhatsApp pisanje/razmjena, u kojoj svaki sudionik dobiva zadatke te kreira jedan lik unutar zadane situacije. Zajednički razvijamo priču te malo po malo gradimo dramski tekst - dramu koja se odvija unutar jedne zajednice povezane dostignućima moderne tehnologije, i koja kasnije, u boljim epidemiološkim uvjetima, može poslužiti kao predložak za predstavu
13. travnja 2020. Dramska skupina Treći čin i u ovakvim, novim uvjetima priprema predstavu pod nazivom "Ne diži ruku na mene, ovo je moja kuća".
Voditeljica skupine koja već četiri godine radi s korisnicima Doma za starije osobe Maksimir je diplomirana dramaturginja Maja Sviben.Kako je pristup korisnicima u ovim trenucima onemogućen, voditeljica istražuje temu i telefonski s njima komunicira te priprema polaznike koji su se prijavili u dramsku skupinu za početak zajedničkog rada.
Istraživanje teme prije pisanja teksta inače se radi tako da se različite dramske situacije ‘isprobavaju’ kroz improvizacije, kako bi se odabrala najuvjerljivija, najživotnija, najzanimljivija varijanta. Na isti se način one mogu isprobavati u pisanom obliku - gdje se ‘ulazi u cipele’ jednog lika te postaje njegov ili njezin zastupnik.
Cilj je svakom liku na kraju teksta omogućiti povoljan položaj, uspješno rješenje problema te raspetljavanje zamršenih odnosa, a da se pritom cijela priča ne pogubi u rukavcima te da stvoreni fikcionalni svijet ima svoje unutarnje zakonitosti po kojima funkcionira.
21. travnja 2020. Dramska radionica Treći čin i ovaj tjedan je nastavila s radom.. "Kad je tema dovoljno istražena, pristupa se pisanju teksta kako bismo dobili njegov konačni oblik. Poigrali smo se s likovima i situacijama, osmislili zaplet, pronašli gdje mu je vrhunac te organizirali rasplet, a sad sve to treba svesti na nekoliko scena koje u konačnici, s obzirom na pretpostavljenu publiku, ne bi trebale trajati previše. S druge strane - s obzirom na ozbiljnost teme, nasilje nad starijim osobama, problemu treba pristupiti pažljivo te konačni tekst ne smije biti površan niti rješenje smije biti previše jednostavo. Skraćivanje na razumnu mjeru nije lak zadatak, no završavanje predloška donosi zadovoljstvo i naslov - ‘Ne diži ruku na mene, ovo je moja kuća’.
6. lipnja 2020. treća scena "Ne diži ruku na mene, ovo je moja kuća"... Sigurni smo da će vas zainteresirati!
(Majka (83), njena sestra (75) i sin (60) u kuhinji. Majka servira kavu nakon ručka.)
SIN: Ja neću.
MAJKA: Pa naravno. Nikad nećeš kavu, a onda umjesto da nešto korisno radiš, odeš pred televizor i krmiš.
SIN: Evo je opet.
TETA: Neka, popit ću ja. Kave nikad dosta.
MAJKA: Ajde idi onda pokosi travu.
SIN: Sutra ću to.
MAJKA: Sutra će padati kiša.
SIN: Onda neću. Nek sve zaraste. Preko cijele kuće. Ionako možemo i umrijeti ovdje, nitko ne bi znao.
TETA: Ivane, nemoj biti nervozan…
SIN: Teta, šta se ti petljaš?
MAJKA: A kako se ti to razgovaraš?! I sa mnom i s tetkom?
SIN: A šta ti uvijek vičeš?
MAJKA: Pa kad se praviš da ne čuješ. Trava se mora pokositi.
SIN: Trava se mora pokositi. Ti ćeš iznijeti smeće. Ti ćeš oprati suđe. TI ćeš, TI ćeš… uvijek taj futur! Samo naređuješ! Dosta mi je toga.
MAJKA: A ti živiš ovdje kao u hotelu! Ja kuham, ja spremam… i tako cijeli život! Već šezdeset tvojih godina! Ma nije ni kao u hotelu, hotel bi morao platiti!
SIN: Molim?
TETA: Ajde Ivanka, ti se isto smiri…
MAJKA: Ma neću se smiriti! Hoću barem malo poštovanja kad mi ništa drugo nije preostalo! Uostalom, ti isto živiš ovdje, a jedino ja nešto pridonosim! Ja imam 83 godine, a živimo od moje penzije!!!
SIN: Šta se sad i na tetku dereš? Jel ona kriva što nikad nije radila? Odgajala je nas petero dok si ti putovala po raznim konferencijama…
MAJKA: Ja sam stavljala kruh na stol! Gdje ti otac bio, a, Ivane? Tvoj najdraži otac, koji je svoju plaću, kad ju je još imao, ostavljao po raznim birtijama…
SIN: Šta sam sad kriv i za to što si se loše udala? Jesam ga ja izabrao?
MAJKA: Ja sam svoj križ nosila, nosim ga i dalje, ništa ti nisam rekla kad si opet ostao bez posla i preselio se ovamo, ali nećeš se tako razgovarati sa mnom!
SIN: Stara, ne mogu te više slušati! Cijeli život samo jamraš! Nikad ništa nije dovoljno dobro, nikad nitko ništa ne radi osim tebe, samo ja, ja, ja, ja…
MAJKA: Ma kako možeš, nakon svega?! Ajde onda, idi, da vidim, gdje ćeš živjeti? Misliš da ne znam kako su te i sestra i brat izbacili? Bože mili, čime sam ja ovo zaslužila…
TETA: Ivanka…
MAJKA: Samo se usudi braniti ga!
SIN: Misliš da samo ti imaš prava na ovu kuću? Tko je popravio krov? Tko je kupio novi bojler?
MAJKA: To je bilo prije deset godina! A bez posla si ostao prije 6, i otad kune nisi donio u kuću! Ti si parazit!
SIN: A ti si smežurana stara babetina koja nikako da ode tom svom Bogu i ostavi nas na miru! Jedva čekam dan kad te više neće biti!
MAJKA: Mrš van!
SIN: Pa idem, da znaš… tko bi te više trpio?
(Izlazi iz kuhinje i lupa vratima.)
MAJKA: I pokosi tu prokletu travu!!!
