_0.jpg%3Fitok=RZP12xws)
Vrsta programa:
Termin:
Petak, 09. prosinca 2011. - 11:00 to Nedjelja, 11. prosinca 2011. - 21:00
Novi pakao, Majke sa trga N., Književna večer uz stihove J. Kosor,...
Program 9. prosinca u 21 sat / subota i nedjelja od 11 do 21 sat:
Marko Marković:
"Književna večer uz stihove Jadranke Kosor"
Boris Šitum:
"Pobjeda"
KadeleGrupa:
"Majke sa trga N."
Gildo Bavčević:
"Dosta"
Tomislav Ladišić:
"11. prosinca, prvi splitski gay pride"
Takayuki Yamamoto:
"Novi pakao"
Leo Katunarić:
"Nasilje razaračem Split nad lukom Split / seksualno eksplicitan sadržaj"
NOVI PAKAO
Film ”Novi pakao” japanskog umjetnika Takayukija Yamamota nastao je na radionici MaxArtFesta 2011. Umjetnik je djecu osnovnoškolskog uzrasta suočio s konceptom krivnje i oslobađanja od krivnje. Spajajući Baudrillardovo viđenje današnjeg svijeta kao simulacije simulacije i budističkog optimizma o životu kao paklu koji svi moraju proći da bi na kraju baš svi završili u raju, Yamamoto kreira osjećaj življenja kao Disneylanda užasa kojemu se može smijati. Djeca izrađuju svoje vlastite modele pakla, s ugrađenim uvjerenjem da je pakao privremen i da ih čeka raj na kraju. U ovom video radu djeca objašnjavaju što se zapravo događa unutar njihovih paklova s onima koji su krivi i kako se može izaći iz stanja krivnje.
MAJKE SA TRGA N.
KadeleGrupa je na dan izbora u Hrvatskoj, 4. 12. izvela performans ”Majke sa trga N.”,
re-enactment čuvenih demonstracija majki s trga Mayo u Buenos Airesu u Argentini. Trg Mayo postao je okupljalište očajnih majki koje su od vojne hunte tražile informacije o sudbini svoje odvedene djece, uglavnom studenata i mladih aktivista. Iako su to bila vremena prijekih sudova i svemoći hunte, majke su uporno demonstrirale izlažući vlastiti život opasnosti. Još i danas pokret Majki sa trga Mayo polučuje rezultate, aktualna su otkrića oduzimanja tek rođene djece od pogubljenih aktivista i davanja na posvojenje obiteljima bliskima vojsci.
Fotografije izgubljene i odvedene djece u ovom performansu jesu: nobelovac koji se odrekao hrvatstva, a o čemu se nitko ne usuđuje postaviti pitanja, Ivo Andrić, i umjetnik kojeg je vlastita domovina strpala u zatvor zbog uvjerenja, Ivan Meštrović.
U današnjem hrvatskom društvu stanje borbe i stanje suosjećanja izjednačeno je sa stanjem melankolije. Pristajemo na sve, nema upornosti u borbi, samo histerija. Svi sudjelujemo u društvenim ritualima nevoljko, ali ipak sudjelujemo, izlazimo na izbore na primjer jer ne znamo kako bismo drugačije. Podvrgavamo se brainwashingu nakon kojega imamo nesvjesni osjećaj krivice. Rekonstrukcija demonstracija s trga Mayo smještena je na Trg N. u Zagrebu ili današnji Trg žrtava fašizma, mjesto konstantnog mijenjanja simbola, značenja i svrha. Naše majke nemaju više identiteta, nemaju ni jasan spol ni jasno ime. Na transparentima koje nose pitaju se gdje su njihovi najmiliji, tko ih je odveo i kada će se vratiti. Pokušaj da se uroni u izvor problema? Ili samo provokacija?
KNJIŽEVNA VEČER UZ STIHOVE JADRANKE KOSOR
Marko Marković prezentira nam događaj kojega forma ne dozvoljava jednostavno objašnjenje značenja. Naizgled obična književna večer dobija određenu auru činjenicom da prezentira stvarne stihove dojučerašnje premijerke, Jadranke Kosor. Performer sebi daje ulogu prezentera, glumca koji je unajmljen od organizatora da bi okupljenima čitao stihove. Istovremeno umjetnik je i redatelj jer aranžira književnu večer po svim pravilima stereotipa, involvira književnog kritičara koji će govoriti o stihovima sa teorijskog aspekta. Umjetnik kao da namjerno sebi postavlja zamke i prepreke dovodeći sebe u opasnu situaciju jer je tako prizvao sve moguće komentare i kritike. Stanje iščekivanja nazire se kao njegova svrha, kao umjetnikovo oruđe u ovom performansu. Iščekujemo hoće li ovo biti neka ironična alegorija, pretenciozni skeč, performans koji će nas uspjeti uvesti u posebno stanje usprkos podsvjesnoj politizaciji ili ćemo možda doživjeti otkriće nove hrvatske književne zvijezde? Ne možemo nikoga drugoga kriviti što u ovom sudjelujemo.
POBJEDA
Boris Šitum izlaže fotografiju ruke vojnog invalida koja formira znak pobjede, jednostavan simbol generacije rockera pretvorenih u ratnike početkom devedesetih. Izloženi simbol je na neki način autoironičan jer pokazuje ruku kojoj nedostaje dio kažiprsta, simbol je okrnjen iako ne manje odlučan i jasan. Umjetnik postavlja svoj ranjeni znak pobjede između niza reklamnih city lightova u pothodniku Kvaternikova trga. Rad je obrađen i izveden tako da dimenzijama imitira formu city lighta, postavljen je u reklamni niz pa i sam predstavlja reklamiranje robe, komodifikaciju ideala. Umjetnik osvjetljava ovim radom prešućivane teme, kao što je osjećaj krivice samih ratnika zbog svojevrsne prodaje ideala, pristajanja na komercijalizaciju njihove borbe, nesnalaženje u društvu prevare koje se oformilo na njihovoj čistoj, mladenačkoj žrtvi. Podsjeća nas i na tekst Siniše Glavaševića o krivici ostatka Hrvatske za stradavanje Vukovara, koji je ovih dana proglašen konstrukcijom kontrabavještajnih službi. Toliko neriješenih pitanja i otvorenih tema u društvu bez dijaloga, a sve zbog jednog prsta kojem nedostaje komadić.
DOSTA
Gildo Bavčević u svojim konciznim performansima ispoljava ogromnu snagu koncentrirajući se na iscrpljujući tjelesan čin koji kao da nema druge svrhe nego da iskaže očaj umjetnika nad stanjem u kojem je prisiljen živjeti. Ispisivanjem riječi ”Dosta” vlastitom krvlju na platnu umjetnik daje najintimniji dio sebe u svrhu protesta ili pokušaja da smiri osjećaj vlastite krivice zbog nedjelovanja u ovakvom društvu. On kao da ponavlja proces samoubojstva koji nikako da izvrši do kraja. Vidljivo je to i u radu u kojem glavu natapa vodom i alkoholom do obamrlosti. Performer postoji samo kroz živo tijelo, a objektom postaje tek u mortifikaciji, smrti (kako otprilike tumači Fischer-Lichte), no ovdje pratimo proces umiranja i korištenje tog procesa za postajanje simbolom/objektom. Pokušaj umiranja i istovremeno zaustavljanje umiranja umjetnik je pronašao kao metodu kojom uspostavlja dijalog s društvom u kojem se krivnja nameće svakome. Za razliku od tjelesnih istraživanja Marine Abramović kojima umjetnica uspostavlja jedinstven odnos s publikom, ovaj umjetnik tjelesnim iscrpljivanjima uspostavlja odnos s osjećajem uzaludnosti pobune kod publike i prihvaćanja olakog nametanja krivnje.
“11. lipnja, prvi splitski Pride” (70min) FILM
Tomislav Ladišić je mladi student na Umjetničkoj akademiji u Splitu koji je snimio osoban filmski zapis o organizaciji i izvođenju prvog splitskog Gay pridea. Film eksplicitno prikazuje napade navijačkih skupina i drugih promatrača na sudionike povorke. Film je svojom temom i načinom obrade otvorio pitanja krivnje za stanje u drugom po veličini hrvatskom gradu, nekadašnjem centru kozmopolitske i napredne Dalmacije. Film je izazvao i blage kontroverze u umjetničkoj zajednici jer po mišljenju nekih, prikazuje udruge, a ne umjetnike kao inicijatore splitskog pridea. ”U susret prvom splitskom prideu, izrevoltiran svim odvratnim komentarima koje sam bio prisiljen slušati po gradu, odlučio sam napraviti naljepnice na kojima piše ˝SVOJE HOMOFOBNE KOMENTARE MOŽETE OSTAVITI OVDJE˝ polijepiti po svim kantama za smeće po gradu. Poruka je bila jasna. Kako sam kontaktirao organizatore, kojima je bilo drago da netko snima dokumentarac, odlučio sam snimiti i sve popratne događaje, radionice, izjave, te sami Pride na kraju.”
"Nasilje razaračem Split nad lukom Split / seksualno eksplicitan sadržaj"
(11min) FILM
Snimajući rad mladih splitskih performera kako kao studentski zadatak otjelovljuju ideju o splitskoj verziji gay pridea, našli smo se usred uzavrelih strasti besmislenog sukoba. Poneseni željom da se oslobode nametnutog osjećaja krivnje splitski gay aktivisti odlučuju se za potez bez presedana u mediteranskoj mačo sredini, prošetati svojim konzervativnim gradom jasno deklarirajući vlastito opredjeljenje Drugačijem. Rezultat je svima poznat, reakcije dijela okupljenih promatrača koje su podsjećale na nasilje u sličnoj prilici na ulicama Beograda u Srbiji koje se kao zemlje i kao tradicije ti isti splitski napadači jasno i glasno odriču. Film se ne bavi dokumentarnom faktografijom ili kritikom jedne ili druge skupine već na osoban način iznosi jasan stav o pozadini cijelog događaja. Umjesto tona skandiranja fašistoidnih parola slušamo ton TV prijenosa napada razarača JNA ”Split” 1991. na grad po kojem je taj brod i dobio ime.
Odgovorna osoba:
Leo Katunarić
Voditelj programa:
Leo Katunarić