PREMIJERA PLESNE PREDSTAVE EMOTIKON

Svakoga od nas određuje ono što misli i kako osjeća. Omjeri racionalnog i iracionalnog u konačnici definiraju odnos prema svemu, a iskustvo življenja može se promatrati i kao beskonačan niz izmjena emocija i raspoloženja. Premda smo određeni i razumom, osjećaji svijet oko nas čine stvarnim ili ga barem takvim doživljavamo. Tako je emocionalna istina često stvarnija od bilo kakvog racionalnog objašnjenja. I nije ju lako komunicirati jer vokabularom razuma svijet se objašnjava, ne doživljava.

Međutim, koliko god se naši osjećaji teško prevode u riječi, oni su čvrsto usidreni u fizičkoj manifestaciji. Odaju nas geste, držanje, izrazi lica, sitni treptaji i disanje, tijelo nepogrešivo komunicira emocionalnu istinu jer svaki je osjećaj zapravo mjerljiva kemijska reakcija na podražaj. Jezik razuma reći će da se radi o serotoninu kad smo dobro raspoloženi ili njegovom nedostatku kada nismo, višku kortizola kada smo pod stresom, adrenalin vlada uzbuđenjem, dopamin nas opušta, oksitocin povezuje i tako redom. Ali, može li se kemijskim formulama mapirati iskustvo? I ako može, što nam to znači na razini svakodnevice? Vrlo malo ili nimalo, osim što nas možda može utješiti to što je dokazano da svaka takva senzacija traje oko 2 minute pa ponekad treba samo pričekati i nastojati da emocija preraste ili ne preraste u raspoloženje.

Međutim, vrijeme u kojemu nastaje ova predstava traži više od objašnjenja, traži dublju povezanost sa sobom i drugima jer samo ćemo tako sačuvati zdrav razum koji balansira naše emocionalne istine. Danas nije više dovoljno biti jak za sebe jer poput biljaka s polupropusnom membranom upijamo sve što nas okružuje, udišemo tuđe izdahe i negdje, duboko u sebi, postajemo svjesni koliko je "čovjek otok" nemoguća koncepcija.

Interakcijom i samoćama dvije izvođačice, predstava Emotikon vodi nas kroz cijeli registar temeljnih, imanentnih ljudskih reakcija s one strane racionalnog. Izvođačice pokretom i gestom stvaraju "emotikone", žive skice dubljeg bivanja i konotiraju sadržaje koje nije teško prepoznati te nadograditi vlastitim iskustvom promatranja i proživljenog. Tijela se gibaju apstraktnim mimezisom stvarajući vokabular najbliži onome koji je neprevodiv u riječi, podražavajući i odražavajući dinamiku našeg osjetilnog univerzuma koji stremi prema sreći i zadovoljstvu. Neverbalnom komunikacijom zrcalimo i relativiziramo, upoznajemo dubine vlastitih ponora, ali i visine do kojih se moguće uspeti.   

Ili kako bi to rekla Pina Bausch - Plešite, plešite inače smo izgubljeni!

Ana Tonković Dolenčić    

Premijera plesne predstave održana je u Centru za kulturu i informacije Maksimir (Švarcova 18), u subotu, 14.11.2020. u 20:00 sati.

Ukoliko niste bili u mogućnosti doći u Centar, predstavu pogledajte preko linka:

 https://youtu.be/RpW9ozz-GRQ