"Mali akvareli" Ivane Ožetski
Emancipacija sjene
Sjena nam se čitav život sapliće pod nogama, a da se nikada o nju ne spotaknemo. Sjena odlazi na mjesto koje tijelo ne poznaje kada ono posustane (kao na slici J.Fatur Goodbye/Portret Ratka Petrića/). Sjena pada mrtva kada njezin vlasnik ima sreće u ruskom ruletu (u filmu Ruski umjetnički eksperiment/istoimena knjiga CamileGray/ Borisa Miljkovića i Branimira Dimitrijevića iz 1982.). Sjena je nastanjena iza kapuljače Frangešovog spomenika obitelji Leitner na varaždinskom groblju i rastapa život u svoj obris. Ona trči za nama i s nama, veselo za života i odvaja se u smrti.
Sjena je intriga, ona je druga strana spoznaje, upitnik, slutnja i dio nas.
Odvajanje je moguće i za života, a taj čin se događa kada je počinjemo gledati kao zaseban fenomen, kada joj dajemo ime i gledamo kao osobu, svjesno odvajamo od sebe, dok je ona suštinski i dalje rezultat zapriječenosti svjetla našim ili nekim tijelom, ali i pojava s još mnogo drugih značenja.
Ivana se saplela, ne samo o svoju sjenu, nego je u prostor svoje percepcije pustila cijeli jedan svijet insceniranih, primijećenih, uhvaćenih i prisvojenih ili vlastitih sjena.
Plesači su postali sjene, mali ringišpili vrte se u krugu od poja-vljivanja do nestajanja, figurice i lutke koje prevoze u toj kružnoj vožnji uvijek različitoj, oživjeli su i pronađeni nekoliko metara dalje od objekata – na zidu. Herby i Dorothy su tragajući za plodovima duha (umjetničkim djelima koja otkupljuju) u prikazu lišeni svake tjelesnosti, a na zidovima dvorca prodefilirala je projekcija dječačkih sjena s imelom.
Bacaju li oblaci sjenu na drugu stranu neba ili Mjeseca kada ih obasjaju noći gradova?
Je li dan siv i sumoran jer su sjene zaspale ili jer ih sunce nije probudilo?
Sjene, ti prozori na međi svjetova, postavljaju i odgovaraju na mnoga pitanja, ali prije svega čine svijet bogatijim nijansirajući njegovu plošnost tonovima različitih dimenzija.
Odvajajući ih od njihove tvorbene supstance – tijela, čijih formi su odraz i osamostaljujući ih, Ivana stvara brojne teatarske družine sjena koje i za nju i za nas izvode eksperimentalne, romantične i nostalgično-sentimentalne predstave; one sa složeno argumentiranom osobnom filozofskom porukom i poukom i one što nastaju i u čas nestaju u bljesku vlastite intuitivne impresije.
Slutnjom se scene raspoznaju kao interpretacija naših vlastitih života ili sjećanja, ali nikada do kraja ne otkrivaju i ne otjelovljuju.
Fluidni postoje istovremeno u više stvarnosti i svjetova koje kreiraju zavjese akvarelnih tonova i spajaju linearno vrijeme u titravu točku istovremenog svepostojanja.
Sjene i tehnika akvarela dišu istim ritmom, uz onaj pomak koji scenu čini vidljivom, ali i meko propušta naše misli da tonu kroz nju, natapaju se, uzimaju od nje i daju joj nešto od našeg svijeta i naših života.
Ivanini akvareli su kao stara crno bijela fotografija s likovima o kojima ne znamo puno, za koje ne znamo ni je li još uvijek žive, a ipak žive, jer komuniciraju s nama svojim upornim pogledima i sugestivnim gestama, međusobnim položajem tijela – zapravo cijelom scenom koja poziva na pridavanje i očitavanje značenja neovisno o namjeri.
Mi smo tu da zamišljamo boje njihove odjeće, očitavamo misli i riječi nečemu ili nečega što je zamrznuto u muku. To su sjene tijela prekrivenih poluprozirnim velom koji negira svako čvrsto i oštro određenje i usprkos nastojanju autorice da im dodijeli jasne uloge i tekst koji će pred nama izricati, oni svojim ustrojstvenim karakterom i prirodom kreiraju paralelne scene, cijeli teatar i svijet koji se isprepleće s našim.
Sve to pomalo podsjeća i na tekst Uspenskog o Lao Tseu: Tao je veliki kvadrat bez kutova, veliki zvuk koji se ne može čuti, velika slika koja nema forme, a koji je vjerojatno posredovao u nastajanju Maljevičevog Crnog kvadrata.
Kod Ivane to su tijela koja to zapravo nisu, forma koja postoji privremeno kao gruda snijega u ruci, scena koja se gubi u providnom zastoru, svijetlo koje se gasi u tami rasvijetljenoj bjelinom papira, riječi koje se gube u tišini, šaptaj koji se guši u vrisku.
Na kraju nam svima ostaje rastvoriti ili rastrgati taj zastor, otvoriti pogled, napraviti korak, dosegnuti ili se nastaniti u nekom novom, višedimenzionalnom svijetu čija uvodna scena nam je uprizorena ovim Ivaninim akvarelima.
Zakoračimo ovom izložbom zajedno u njega.
Predgovor napisao Alen Novoselec
Životopis / IVANA OŽETSKI
1998. diplomirala na Akademiji likovnih umjetnost u Zagrebu, nastavnički odjel, smjer slikarstvo u klasi prof. Eugena Kokota. 2016. dovršava postdiplomski studij slikarstva, na Akademiji za likovnu umetnost in oblikovanje u Ljubljani, s magistarskom temom Sjena i njezina boja (mentori: doc. mag. Ksenija Čerče, prof. dr. Jure Mikuž).
Nakon diplome na ALU Zagreb nekoliko godina radila kao nastavnik likovne kulture. 2001-2010. kao vanjski suradnik HTV-a i drugih produkcij-skih kuća radila kao scenograf i ilustrator. Članica Hrvatskog društva likovnih umjetnika i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. Sudjelovala u izradi nekoliko dokumentarnih i igrano dokumentarih filmova, serija i TV emisija.
Kao samostalni umjetnik sudjelovala u brojnim samostalnim, skupnim izložbama i projektima.
Kontakt: ivana.ozetski@gmail.com
"Ako je tama odsustvo svjetlosti, sjena, ta nestašna pratiteljica svjetlosnih promjena, svojom pojavnošću od davnina potiče na razmišljanje o bogatom međuprostoru između svjetlosti i tame, stvarnog i zamišljenog, materijalnog i duhovnog.
Neki su akvareli nastali spontano, nakon promatranja sjene dječaka koji se ispred zida igra sa imelom, dok su drugi rezultat namjerno kreiranih situacija, takozvane inscenacije prizora. Istovremena jednostavnost u pojavnosti sjene i bogatstvo moguće priče potaknule su me da ih zabilježim..." (kaže autorica)
Vaša Crta
Galerija Crta u partnerstvu sa nastavničkim odsjekom Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu i osnovnom školom sudionicom realizira edukativne tematske likovne radionice galerije Crta.
Radionice se realiziraju tijekom školske godine kao popratni program galerije tijekom trajanja izložbi.
Ovdje pogledajte radove učenika.
Program je podržan od Gradskog ureda za kulturu i dio je programa javnih potreba u kulturi Grada Zagreba za 2018. godinu.
