NATALIA BORČIĆ U CRTI

NA TRGU, ISPOD SATA

Susreti predstavljaju ukrštavanje osobnoga i univerzalnog iskustva. Pri tome napose mislim na prvi trenutak prepoznavanja, približavanja, kretanja ususret drugoj osobi, s kojom se zatim spajamo zagrljajem, poljupcem, rukovanjem, makar osmijehom, odlazeći potom nekamo drugdje... Upravo mjesta susreta konotiraju univerzalnost, jer često su to prostori čija se uloga potvrdila i održala kroz duže vrijeme konvencionalnim ponašanjem građana i turista. Svaki grad ih ima, i više njih, markirana spomenikom, po nečemu prepoznatljivom građevinom ili satom, koja magnetski privlače ljubavne parove, prijatelje, ljude povezane specifičnim nitima bliskosti i povjerenja.
Čekajući drugu osobu, promatramo ljude oko sebe. Prepoznajemo geste i čuvstva slične svojima, ako smo znatiželjni, možemo gonetati uloge i karaktere protagonista, koliko se dugo nisu vidjeli, i druge sitnice koje ih određuju, i u kojima prepoznajemo vlastite. Dio smo cikličkoga ponavljanja – i u odnosu na svoj život i u odnosu na kontinuirano ponavljanje kroz generacije. Primjerice, isto mjesto odabiremo za susretanje s različitim ljudima. Moguće ga je stoga povremeno zaobilaziti i izbjegavati, ako su emocije koje nas uz njega vežu preteške. Ukratko, susret istovremeno podrazumijeva efemernost i vječnost, neponovljivost i predvidljivost, intimu i sudjelovanje u javnom ritualu grada.
Natalia Borčić u svojoj se slikarskoj praksi više puta bavila intimnošću odnosa i njihovim reperkusijama u duljem trajanju i širem kontekstu, te tjelesnošću. Stoga se i ovaj ciklus tematski, ali i oblikovno, nastavlja na prethodna iskušavanja medijskih mogućnosti u predočavanju referencijalnih interesa. Trenutno je to pitanje obrazaca svakodnevnoga ponašanja koje se realizira u okviru spomenutih susreta, a koje podrazumijeva mnogo širi spektar značenja – od osjećaja pripadanja do svih drugih neizrečenih težnji koje se konkretiziraju u kratkom, no tako bitnom momentu ljudskoga kontakta, koji ne mora nužno biti fizički, ali koji je uvjetovan dogovorom – susretom na trgu, ispod sata, recimo.
Slikarica posve primjereno bira malu formu, minijaturu koja idealno korespondira s kratkotrajnosti i krhkosti motiva. Materijal, drvo, sugerira pak prirodnost, živu materiju, koja se obnavlja, traje, i čiji se tragovi u vremenu očituju u godovima, neponovljivim i specifičnim baš kao što su jedinstveni i otisci naših prstiju. Struktura odaje taktilnost, nagovješćuje dodir koji služi prepoznavanju i povezivanju. Autoričina zrelost posvjedočena je u suptilnom variranju rukopisa, pristupa temi i kompoziciji. Gdjegdje se odlučuje za skicoznu sumarnost, gdjegdje pomno detaljizira otkrivajući suverenu sposobnost psihologiziranja portretiranih osoba. One su ponekad prikazane zaustavljenim pokretom ruke, uhvaćenim izrazom lica ili cjelovitom siluetom tijela. Sukladno tome autorica gradira i tretman prekrivanja podloge, koju valorizira kao sugestivnog sudionika cjeline, prepuštajući se prirodnoj strukturi i dajući joj na primjerenu značaju, bez stišavanja ekspresivne slikarske geste.
Ciklus je podložan resetiranju i restrukturiranju. Naime, drvene pločice, veličine 12 x 12 centimetara, spajaju se u cjeline od četiri komada. Svaka može funkcionirati zasebno, a i cjeline se mogu regrupirati, iz čega proizlaze drugačiji narativi i odnosi među protagonistima. I u tom smislu potvrđuje se uvjerljivost i životnost Natalijina stava prema temi kao i pristupa kreativnom činu.
Djela, kojima ovo nije prvo predstavljanje, dobivaju novi smisao u aktualnom periodu u kojem smo prisiljeni dokinuti kontakte i kretanje. Slike se sada promatraju s ponešto sentimentalnijim podtekstom, s posebnom nostalgijom. Ipak, i u ovakvu realitetu one samo dobivaju na vrijednosti, ostvarujući se kao savršeni okidač sjećanja, prepoznavanja i identificiranja s vječnim mozaikom susreta koji će se ponovno preslagivati na onim starim mjestima, koja su pohodile generacije, vođene istim željama i potrebama – pod satom, kod Krleže, ispod repa, na Štrosu, i svugdje drugdje gdje makar dvoje ljudi može zaustaviti svoje korake…

Barbara Vujanović

"Kroz ciklus radova – minijatura bavim se problemom uvjetovanosti čovjekovog ponašanja i krhkosti međuljudskih odnosa kroz prizmu njegove temeljne težnje, težnje za pripadnošću. Pod uvjetovanost mislim na sve nevidljive obrasce koje smo upili i naučili svijesno ili nesvjesno od svoje obitelji i okoline još u najranijim godinama. Motivaciju za rad pronalazim u karti obiteljskog stabla i očitom  - cikličkom ponavljanju obrazaca ponašanja dugi niz generacija. Zbog toga koristim drvo kao podlogu za radove a kružnost njegovih godova čine sastavni dio likovnog rada (četiri drvene kocke čine puni krug godova i ujedno jednu likovnu cjelinu).
Predmet analize je  ponašanje,  taktilnost i osjećajnost tijela. Pripadati nekome je  važno jer čovjek kroz pripadnost traži odgovore na svoja pitanja, istražuje sebe, kontekstualizira se, stvara priču o sebi, traži potvrde svoje vrijednosti, izmjenjuje svoja znanja i osjećaje, ali istodobno omogućuje i drugome. Emmanuel Levinas je to ovako objasnio: „U susretu s Drugim se možemo ogledati, davati, primati i razvijati, Drugi treba nas koliko i mi njega“. No, koliku slobodu uopće imamo pri stvaranju odnosa te koliko smo uvjetovani svojim prijašnjim iskustvima i naučenim obrascima? Suprotno od pripadati je biti otuđen. Otuđenje čovjeka, uopće svaki odnos u kojem se čovjek nalazi prema samome sebi, ostvaruje se i izražava tek u odnosu u kojem se  čovjek nalazi prema drugim ljudima.  Danas više nego ikada prije lako je prekinuti odnose ili stvoriti nove, forma braka i obitelji ozbiljno je narušena. Živeći u vremenu gdje se forsira autentičnost i samostalnost čovjek postaje samodostatan. Često to dovodi do otuđivanja jer se zajedništvo ne njeguje. Velik broj ljudi pati od problema nesposobnosti vezivanja i stvaranja dubljih odnosa što je ujedno karakteristika modernog društva. Stoga, u iščekivanju i pri susretima sa različitim ljudima naše tijelo drugačije reagira. Nekada smo na distanci, nekad se pokušavamo približiti drugome, a ponekad se događa dodir. Čak ni on nije uvijek isti, postoje različite vrste dodira; strastveni i dugotrajni, slučajni ili oprezni...  Na polju tjelesnosti paradoks je uvijek moguć.
Promatrajući mjesto pod satom iz tog kuta ono izgleda kao pozornica odnosa i naših potreba za susretima s drugima. Također, to je pozornica govora tijela jer naše se tijelo drugačije drži u iščekivanju i pri susretu s različitim ljudima, te pozornica naših (svijesnih i nesvjesnih) želja i težnji, mogućnosti i nemogućnosti ali i frustracija. Upravo zbog toga sam ovo prepoznatljivo mjesto u gradu uzela kao motiv svojih radova. Sat u ovom kontekstu dobiva novo značenje u smislu njegove cikličnosti  (naglašava ponavljanje obrazaca ponašanja). Radovi počivaju na fragmentiranosti. Minijature pojedinačno prikazuju fragmente susreta i tijela u iščekivanju i želji za susretom  te  fragmente sata na trgu i njegovih stupova. Tek njihova kombinacija čini cjelinu.", o svom radu piše autorica Natalia Borčić.

Izložba se mogla razgledati do 10.6.2020.

Vaša Crta

Program je podržan od Gradskog ureda za kulturu i dio je programa javnih potreba u kulturi Grada Zagreba za 2020.