Želim ti reći nešto mrljom Mirele Kulović
ŽELIM TI NEŠTO REĆI MRLJOM
U unutarnjim svjetovima koji u nama obitavaju nalaze se odgovori na još nepostavljena pitanja, znanja kojih još nismo svjesni, a koja postaju jasnija tek kad počnemo pratiti vlastitu intuiciju. Tko gleda izvana, sanja. Tko gleda iznutra, taj se budi. Upravo to čini i Mirela Kulović u svom procesu rada. Svakim jutrom, svakim buđenjem, dok je još u fragilnom stanju između jave i sna, ona započinje svoj intuitivan proces stvaranja kojim ponire u vlastite dubine. Kroz crtanje olovkom, pastelom ili voskom ona budi svoju podsvijest i iz nje izvlači sustave simbola koji djeluju poput dnevničkih zapisa. Te bilješke njene podsvijesti, ti psihogrami sve su ono što se ne može izraziti jezikom, no što se može ispričati putem crteža. A sve su to simboli i oblici koji su nam shvatljivi i poznati jer se nalaze i u našoj podsvijesti, u kolektivnom nesvjesnom (kako ga definira Jung) koje se u našem umu manifestira kroz snove, dok se u stvarnosti manifestira putem intuitivnih akcija koje poduzimamo. Mirela se tako intuitivno obraća papiru stvarajući raspršene kompozicije lirske apstrakcije kojima dominira bjelina papira u kontrastu s razigranim tragovima boje i dominantnim crnim površinama. Njeno stvaranje karakterizira upravo spontanost ekspresije, iskrenost poteza, sklonost greški i sporadična pojava realističnih motiva, a ponegdje i teksta. Na isti su način stvarali i umjetnici poput Wolsa, Jeana Dubuffeta i Joana Miroa okupljeni u Parizu nakon Drugog svjetskog rata oko pokreta European Abstraction Lyrique. Njihov izraz je, kao i Mirelin, označavao otvorenost ka osobnom iskustvu, osjećajima, težnjama i snatrenjima te njegovoj ekspresiji kroz stvaranje apstraktnih formi. Slikar Josef Albers je nekoć kazao „Apstrakcija je stvarna, možda čak stvarnija od prirode“. Tako je ono što se nalazi unutar nas, u našoj podsvijesti i našim snovima doista stvarno. Mirela Kulović svojim crtežima ono neopipljivo čini dijelom materijalne stvarnosti, i na taj način uspostavlja komunikaciju između tih svjetova. Ona komunicira mrljama, linijama, točkama, pa i ponekom rječju. Na nama je samo da ju poslušamo - očima.
Maja Flajsig
"Papir je u upotrebi stoljećima kao osnovna površina za zapisivanje, bilo ideja, impresija, brzih skica, u knjizevnosti, literaturi, arhitekturi i mnogim drugim granama nauka i ljudskih djelatnosti. Papir je i danas iznimno zanimljiva i važna površina za vizualne umjetnike. On sa sobom nosi oboje, zahtjevnost i lagodnost. Njegova intrigantnost leži u njegovoj jednostavnosti. Papir zahtijeva predanost i iskrenost stvaraoca, ali i promatrača. Teško trpi prekrivanje i prosječnost, pa kao izniman memorijski prikupljač pokazuje put kako je vizualni izričaj nastao. Kao svjedok likovnog traženja, peripetija, sumnji, zastajkivanja, ekspresije, sve te među igre prima i omogućava umjetniku pretvaranje istih u ritam koji odaje umjetnikovo raspoloženje.
Ova serija crteža razvila se iz potrebe stvaranja izvan umjetničkog ateljea i na bilo kojem mjestu, što je uzrokovalo minimalni utrošak slikarskih i crtačkih materijala.
Često bi crtež započinjao nesmotrenim mrljama pastela i kaotičnim plesom linija olovke. Ta tenzija s početka pretvarala bi se u igru između linija i obojenih ploha. Ponekad bi se one raspršile u jednim dijelovima papira, dok je u drugim krajevima bila veća crna površina. Boja je najčeśće prisutna minimalno, ali značajno utječe na igru svijetla i sjene. Svakom papiru oduzimanje bjeline davala sam identitet. Provocirajući bezbrižnošću, mrlje koje su se pojavljivale imaju značajan utjecaj na svaku kompoziciju. Namjera mi je bila ne da ih umirim i učinim prepoznatljivim oku, nego upravo iskorištavajući njihovu vizualnu snagu pronašla sam vrijednost u slučajnošću njihovog pojavljivanja. Potpuna harmonija kao da mi je smetala. Nije imala težinu ni životnost. Upravo gustoća kojom su mrlje nastajale, reflektirala je veliki dio mog unutarnjeg psihičkog i emocionalnog stanja. Neku zaboravljenu memoriju.
Zadržavajući apstraktan izraz, u većini radova namjera mi je bila naći mjeru između harmonije i kaosa koja bi me zadovoljavala. Harmonija je lijepa ali samo ako je prožeta intrigom grešaka. Ponekad skladnost, preciznost i harmonična kompozicija mogu smetati oku više nego bilo koja mrlja nastala nesvjesnim potezima kista, olovke ili prsta. Za moj likovni izričaj potrebno je oboje, mnogo nesmotrenih oblika, ali i onih harmoničnih koji zapravo daju kontrast prvima. U nekim crtežima prevladava simbolizam. Kao da se pojavljuju neki drevni simboli i njihove kompozicije, ili pak grafovi koji opisuju neke važne zakonitosti. Plivajući između suprotnosti, pronašla sam zadovoljstvo u stvaranju. Dovodeći se svaki put iznova u sadašnji trenutak, crtežom sam istražila nesvjesne dijelove svog identiteta.
Uz pojavu novih medija, i brzinom kojom se informacije i slike izmjenjuju i ulaze u nas život. Crtež ipak idalje ima važnost. Plijeneći svojom direktnošću izraza, on postavlja pitanja, prenosi suptilnije poruke od onih izrečenih uređenim rečenicama, fotografijama, ili razgovorom, širi misteriju međuljudske komunikacije i daje produžetak umjetnikovom impulsu. Kod crteža vrlo često je bitan instinkt stvaraoca. Iracionalna ekspresija koja zatim i promatraču proširiva viđenje stvarnosti. Omogućavajući mu da vidi dublje i više. Ova komunikacija otvara beskonačne mogućnosti, što se može vidjeti i kao izazov ili kao prijetnja. Crtež svojom jednostavnošću može privlačiti ali i odbijati. Jer onaj tko nije spreman razotkriti sebe i svoje sebstvo, može biti prestravljen direktnošću koja izvire iz bilo kojeg crteža. On je opasan za svakog umjetnika koji se nije prepustio neizvjesnome i nesvjesnome, odnosno grešci koja mora biti prihvaćena i upotrijebljena. Kada se to dogodi onda se umjetnik našao na pravom putu otkrivanja čarolije stvaranja. ", o svom radu piše Mirela Kulović.
Vaša Crta
Program je podržan od Gradskog ureda za kulturu i dio je programa javnih potreba u kulturi Grada Zagreba za 2019. godinu.
