"Syzygy" Petre Šabić
SYZYGY
Uloga slikarstva u suvremenoj umjetnosti i kulturi napose podijeljena je između priklanjanja interdisciplinarnim tendencijama kreiranja događaja umjetnosti kroz spoj novih tehnologija, kustoskih praksi, filozofema i kulturnih politika u projektno organiziranom kreativnom polju te, s druge strane, pokušajima – više ili manje sustavnim i vlastitom voljom određenim – realiziranja manjinskog pristupa usmjerenog na osobno iskustvo svijeta u njegovom neposrednom pojavljivanju. Da pod svijetom razumijemo cjelokupan sklop bića, prirode i povijesti ne treba posebno obrazlagati. A na mjestu vlastitih slika, zadaćom postaje kako dinamizirati slikarsko polje i zadržati ujedno 'priču' o vlastitom doživljaju zbivanja svijeta? U pogledu jednog od rješenja, vlastitu bi se sliku moglo zamijeniti ogledalom. Takav poduhvat, iako krajnje dinamiziran po pitanju sudioništva sa promatračem ipak ostaje nedovoljan za drugu struju traženja smisla u i kroz slikarstvo te uvelike pripada hibridnoj formi izražavanja suvremene kao posebice konceptualne umjetnosti.
Ipak, metafora ogledala ističe se svojim specifičnostima. Ogledalo reflektira svjetlost te, osim zrcaljenja/ogledanja, ono ima ulogu spužve kojoj je svijet kao svjetlost ulog. Osim što je ova fenomenologija presudna za razvoj fotografije kao epohalnog medijskog prijeloma u novom vijeku, u sporadičnim slučajevima značajan je i slikarski doprinos spekulaciji o zrcalu. Slike Petre Šabić nalaze se na praznoj površini s onu stranu ogledala. Upravo zato je transparentnost svjetleće stvarnosti dočarana crnom podlogom slikarskog medija. Nemojmo zaboraviti da već i sam rad na tamnom gessu ima svoju povijest i tehniku, odnosno da pretpostavlja postupak konceptualno drugačije naravi od tradicionalno shvaćenog slikanja u kojem se slika u svojim slojevima pojavljuje kao upisivanje/upijanje u kapacitet bijele površine. Dakako, u slučaju umjetnice, naš je pogled usmjeren na pristupanje suvremenom zbivanju. Likovnim se elementima i domišljatošću forme ovdje crnoj pozadini daje refleksivna kvaliteta, ogledala zamišljenog kao prostor, sa slikom smještenom kao na sam rub, odnosno tik ispod površine – između nas i ogledala, iznutra. Dapače, sa svojim izokretanjima teksta kao važne nadopune mišljenog djela mi se nalazimo tik s onu stranu promatranja, odnosno jedne slikarske mogućnosti horizonta zbivanja.
Upravo u tom pogledu, čini se, postavljena je izložba Petre Šabić, koja prikazujući živost unutarnjeg svijeta i pokušaja neposrednog prenošenja ogledanja vlastitih stanja suočava promatrača sa paradoksalnom pozicijom stajanja iza djela kao ogledala unutarnjeg stanja, ali i uvijek ispred slike kao realizacije jednog posebice očuđujućeg iskustva. Sa crnom kao uspostavom totalne suprotnosti na čijoj su površini fiksirani motivi nalazimo se, na kraju, pred slikarskim površinama kao bilješkama stanja kojima umjetnica osvjedočuje vlastiti spoznajni proces. Suvremenost ovog izlaganja očituje se upravo u tome, osebujnosti stanja čije upisivanje u površinu predstavlja i način upijanja sadržaja, interesima i poplavom motiva koji čine bitan dio naše svakodnevice.
Ti okviri unutarnjeg kaosa koji je provociran nepodnošljivom dostupnošću doživljaja svih vrsta kod autorice dobiva odlike metodičkog pristupa upravo kroz provedena istraživanja i observacije vlastitih stanja. Umjetnički je proces utoliko usmjeren ne više na stvaranje slike – skicu i kompoziciju – već upravo iznalaženje primjerenog oblika pojavljivanja slike kao 'osvjedočenja spoznajnog procesa' u dvostrukom smislu: afirmaciji vlastitog sebstva – sebe kao subjekta spoznajnog procesa – te kroz interakciju sa vizualnom reprezentacijom kao predmetom procesa, sagledavanjem sebe kao autora vlastitih spoznajnih procesa i mogućnosti koje on pruža. Zrcaljeni tekst uputa je o tom stanju i odnosu autorice sa umjetničkim medijem. Nije stoga nimalo pogrešno reći kako je ova izložba napose ogled o stanjima uspostave specifične stvaralačke metode autorice. S pravom na taj način Šabić u svom diplomskom istraživanju ističe kako je promatrač 'faktor umirenja', odnosno upravo onaj koji ogledanjem radova uspostavlja temeljnu ravnotežu unutar samog djela.
Umijeće crteža u svakom pogledu na ovim slikama dolazi do bitnog izražaja i za umjetnicu zasigurno predstavlja rezultat pojednostavljenja forme kroz odnose miješanih medija koji grade samu sliku, od akrila nanošenog kistom do markera, krede, pastele i dr. U slikama koje djeluju kao dijagrami potencijalnih, oglednih inverzija susrećemo tako sunčani mjesec i ispražnjeno sunce, motiv ruku kao temeljnog medija radnog procesa i nositelja jednako ispražnjene stigme, očuđenja koja proizlaze iz promišljanja istočnih religija, igara riječima i njihovu zrcalnom obliku koje ukida konvencionalne dihotomije poput 'MIND' – 'WIND' te neposredno unesenih simbola poput jin-janga, zraka-vode bez nametanja hijerarhije kroz koju bi se impliciralo na potrebu ikonografskog iščitavanja djela. Svi oni sudjeluju u unutarnjoj kozmografiji autoričina promišljanja 'unutarnje stvarnosti' duha. Ono je značajno posebice s obzirom na svakodnevno očigledan kaos sa kojim suživljava suvremeni promatrač kao i suvremeni umjetnik u onome što možemo prozvati samo implozijom značenja. Gdje sve postaje znakovito, metodička spontanost i eksperimentalna intuitivnost postaju glavni alati stvaralačkog procesa. Ono je ujedno podrivanje kaosu kao i njegovo uokvirivanje, dovođenje do forme ili upravo spomenuto 'kozmografiranje' (od kosmos, kao 'uređeno', 'urešeno' stanje).
Došli smo, na kraju, do ideje metodičke igre i kozmografskog slikanja kao alata za istraživanje osobnih razloga za egzotiziranjem unutarnjeg života poradi čega slika kao s-onu-stranu-ogledala ostaje bitnim motivom autoričina rada. Radi toga, potrebno je – osim estetskih vrijednosti prezentiranih radova – valorizirati djelo Petre Šabić u kontekstu napora za iznalaženjem osobne forme ili principa u potrazi za slikarskom autentičnošću koja ne popušta pod suvremenim imperativima 'spektakularnog' izlaganja, odnosno temeljito udaljene slikarske prisutnosti. Konceptualni zaokret autorice očituje se u dvojakom pitanju koje ujedno objašnjava jedan od glavnih motiva kreativnog stvaranja, ali i upućuje nas na zauzimanja pozitivnog mističnog stava prema svakodnevnom životu koji se uvijek ogleda u kaotičnom i svagda informiranom stavu o svim segmentima naše svakodnevice. To je pitanje 'patafizičke' naravi, odnosno po svojoj prirodi pripada jednoj 'znanosti imaginarnih rješenja' te kaže: Što bi vidjelo ogledalo kada bi ogledalo čitalo naše misli?
Dario Vuger
"Spontani pristup crtanju i bilježenju naizgled jednostavnih i nasumično odabranih motiva – linija, crtica, znakova, polja boje, simbola, detalja svakodnevnice, antropomorfiziranih oblika – jest proces rada satkan od sažimanja unutarnje buke slike i stanja svijesti vlastitog identiteta. Fragmentiranje pojedinih kadrova, kroz suprotstavljanje prirode različitih materijala koji svojom kvalitetom određuju njen daljnji tijek, isprekidan je drugim, meni jako zanimljivim vizualnim elementom – slovom odnosno tekstom. Slovo kao grafički i likovni element služi kao svojevrsni produžetak intuitivne težnje za stvaranjem novog impulsa unutar slike. Pisanje teksta zrcalno, s desna na lijevo, dio je procesa poigravanja sa vlastitom percepcijom i daje konačnu potvrdu oslobođenju misli dok istovremeno nudi zaštitu od onoga koji ih pokušava pročitati, a upravo manji formati radova dopuštaju toj kvaliteti kreativnog procesa da dosegne svoj vrhunac jer ovisi o brzom, intenzivnom suočavanje sa mišlju i traži spontani pristup. Misli istovremeno i nestaju na platnu nudeći pritom onome koji ih gleda mogućnost vlastite refleksije na nematerijalno. U konačnici, istovremena potreba za predstavljanjem misli i njihovim poništavanjem predstavlja jednu od temeljnih sukoba unutar čovjeka, a istovremeno i dualitet ljudske prirode.
Dugo me mučilo pitanje, što je važno prikazati na djelu. No, iako mi se nekada čini da i dalje ne znam odgovor na to pitanje, figure koje crtam oslikavaju određenu unutarnju stvarnost i kroz prikaz njihove depersonalizacije ujedno predstavljaju i pokušaj rješenja određenog unutarnjeg sukoba pretvarajući ih u zbirke stvaralačkog procesa. Korištenje različitog slikarskog materijala, od grafitne olovke, fasadne boje do markera u boji i uljane pastele, nikada me ne prestaje fascinirati zbog broja mogućnosti koje nudi za spontano i intuitivno građenje vizualnog identiteta rada. Veza između ideje o djelu i materijalizacije te ideje prožeta je zbiranjem misli i aktivacije kreativnog impulsa. Da bi ideja pronašla svoje mjesto unutar različitih slojeva crne boje, težnja je da se postigne stanje maksimalnog automatiziranog prepuštanja podsvjesnom stvaranju i osvijesti imaginacija u punom smislu riječi.", o svom radu piše autorica Petra Šabić.
Izložbu možete razgledati do 17.4.2019. do 12 sati.
Radujemo se Vašem dolasku!
Vaša Crta
Program je podržan od Gradskog ureda za kulturu i dio je programa javnih potreba u kulturi Grada Zagreba za 2019. godinu.